Besnilo

Besnilo je teška zarazna bolest od koje može oboleti svaki sisar.[1] Između ostalog i čovek. No od besnila najčešće obolevaju psi, vukovi, mačke i lisice. Pošto se uzročnik besnila nalazi u balama (pljuvački) zaražene životinje, zaraza se lako širi ujedima zaraženih životinja.

Znatno ređe, usled ujeda besnih pasa ili vukova, oboleva i krupna stoka koja uključuje konje, svinje i koze. One međusobno gotovo nikad ne prenose besnilo. Do Pasterovog pronalaska vakcine protiv besnila i ljudi su prilično često obolevali od besnila, i to samo posle ujeda besnog psa ili besnog vuka. Prenošenje besnila sa čoveka na čoveka je vrlo retko. Posle Pasterovog pronalaska, među ljudima se sve ređe sreće besnilo.

Ova se bolest javlja u dva različita oblika, oba objašnjiva činjenicom da virus napada nervni sistem. Javlja se u vidu jednog jako razdraženog stanja, po kome je bolest i dobila svoje ime, i u vidu takozvanog tihog besnila, koje i ne zaslužuje ime besnila. Oba oblika se javljaju manje-više kod svih životinja koje obolevaju od besnila.[2]

Prvi znaci besnila kod čoveka javljaju se obično pošto su rane od ujeda već zarasle. Ako je rana bila na licu, znaci besnila mogu se javiti već 14-og dana posle ujeda, ali ako su rane na prstima noge, do pojave prvih znakova besnila može proći i dva meseca. Za to vreme rana zaraste kao i svaka druga rana. Ponekad se oko ožiljka javljaju bolovi, mravci, peckanja, a sama rana je neosetljiva.

U cilju suzbijanja besnila sprovodi se zaštitno vakcinisanje pasa i mačaka i tu meru ne treba nikako napustiti.

Uzročnik besnila pripada grupi RNK virusa,a svrstan je u Rhabdoviruse. Nalazi se u mozgu i produženoj kičmenoj moždini obolelih. Virus besnila ima Varion koji po obliku podseća na puščano zrno. Virus besnila obrazuje inkluzije u nervnim ćelijama u mozgu, najviše ih ima u amonovom rogu. U laboratorijskim uslovima virus se može razmnožavati na mišu, pacovu i zecu.